Karl-Heinz Volkmann-Schluck

Kako je ideja postala utopija

Köln

 


Izvor: Praxis: filozofski časopis, 1-2, 1972;
Preveo: Branko Despot;
Transkripcija: M. R.;
HTML: A.M.


Utopija se manifestirala u određenim rodovima i formama literature, što se mogu istraživati prema strukturi, nakani kao i prema društveno-političkim motivima njihova nastanka. O ovim literarnim pojavama utopije ovdje ne treba da bude riječi. Tema je slijedećeg razmatranja naprotiv jedno mišljenje u utopijama, što više ili manje očigledno suodređuje suvremenu svijest. Ovo utopijsko mišljenje ne treba da bude u slijedećem opisano samo prema svojim obilježjima, naprotiv se ono ima konstruirati u svojoj genezi i ograničiti povijesno mjesto njegova nastupa.

O biti, porijeklu i povijesnom mjestu utopijskog mišljenja neka spočetka budu postavljene neke teze, što zacijelo samo toliko mnogo ili malo važe, koliko se za njih mogu iznijeti utemesjujuća upućivanja:

1) Utopija je nešto ništavno, čija se vlastita struktura ništavnosti može shvatiti i spoznati jedino u pogledu na nju samu.

2) Ona je doduše nešto ništavno, dakle nebivstvujuće, ali nje ima, ona egzistira. Otuda ona potrebuje, kao i sve egzistira juće, neki ratio essendi. Utopija ima svoj razlog bitka u nekoj nadi, što počiva jedino i samo u faktumu čovjeka koji se nada budućnosti.

3) Mišljenje u utopijama jest krajnja i posljednja posljedica platoničke metafizike što nestaje u nezbiljskom i ništavnom, proces, što ga je Nietzsche prepoznao kao nadolazak evropskog nihilizma.

4) Mišljenje u utopijama jest pojava evropskog nihilizma koji sebe sama ne priznaje i sebe sama prikriva.

Ove teze treba u slijedećem dokazati i obrazložiti, pri čemu će se prikaz ograničiti na ono najnužnije, i čak će se često zadovoljiti pukim upućivanjem koje prisjeća.

Naslov razmatranja namjerno nasljeduje jedan odsječak iz »Sumračja idola« što ga je Nietzsche sročio godine 1888. Ovaj je dio natpisan: »Kako je 'istinski svijet' konačno postao bajkom. Povijest jedne zablude«. Nietzsche priča ovdje povijest evropskog mišljenja, koja je povijest ideje što ju je Platon postavio kao istinsko bivstvujuće, prema njenim osnovnim koracima, s namjerom, da svoje vlastito, zapravo, naime sa »Zaratustrom« otpočinjuće mišljenje pojmi u njegovoj povijesnoj nužnosti. Mi ćemo pratiti ovaj povijesni nabačaj do faze, u kojoj izvor i bit utopije mogu dospjeti u vidno područje.

Prikaz glavnih stadija platoničke metafizike postavio je Nietzsche tako, da se ne daje pregled o raznolikim učenjima o ideji; ideja se naprotiv, u skladu s njenim porijeklom iz sokratovskog pitanja o mogućnostima bitka čovjeka, iz etosa dakle, stavlja otpočetka u odnos spram jedne vrste čovjekobitka, iz koje se određuje svagdašnji svjeto- i samoodnos čovjeka.

Prvi stadij Nietzsche karakterizira ovako: »1) Istinski svijet, dohvatljiv za mudraca, za pobožnog, krijeposnog, — on živi u njemu, on jest taj svijet ...«

Ideje tvore vlastiti svijet i to zbog toga, jer su one odvojene od područja nastajanja i prolaženja, u kojem se čovjek uvijek već zadržava i koje mu se neprestano najavljuje u osjetilnoj zamjedbi. One tvore dalje istinski svijet, jer su one ono bivstvujuće, što se od sebe ovamo kao ono samo stalno prezentira u svom izgledu što sebi ostaje uvijek jednak, u opreci spram svega, što podliježe nastajanju i prolaženju i zbog toga, da bi bilo, potrebuje neko proizvođenje, poput prirodnih stvari i stvari upotrebe. Bivstvujuće tako preobilne vrste bitka, kao što su to ideje, pustiti da dospije u prisutnost, ne može nikada čovjek, nego samo bog. Čovjek može ideje sagledati samo kao već bivstvujuće. No jamačno je svo ljudsko činjenje i propuštanje, svo ispostavljanje i izvođenje moguće samo u svjetlu prethodno sagledanih ideja, tako da prema Platonovu uvidu uopće ne može postojati neka puka praksa. Svaka je praksa naprotiv uvijek još više nego praksa, na taj način, što ona tome višku tek zahvaljuje svoje vlastito omogućenje. Na toj misli počiva i Platonov nabačaj države, što je prema njegovim vlastitim riječima u logosu izrađeni »uzor na nebu« i zbog toga ostaje beskonačno različit od neke utopije. Osnovni karakter istinskog svijeta ideja sastoji se u tome, da je on za čovjeka u njegovu životu dohvatljiv sada i ovdje, da on može u njemu i iz njega živjeti, jer su ideje te, koje mu jamče progled na stvari i pregled nad svijetom. Dohvatljiv je istinski svijet za onoga, tko, prethodno se odvraćajući od osjetilnog i tako odgovarajući ideji što je od osjetilnog odijeljena preuzima ovu a čistom mišljenju. Tko se tako ponaša, »mudar« je. Sagledavajući ideju zadobiva čovjek oslonac za stalno držanje pri istinskom bitku što u svim odnosima ostaje sebi jednako, dakle etos, »vrlinu«. On se podvrgava onome svijetu, što ga jedino bog omogućuje da bude prisutan. U tome se sastoji njegova pobožnost.

Istinski je svijet prisutan u okrugu ljudskog života i za njegovo oblikovanje koje se ima izvesti pomoću spoznaje, tako da se ljudski život nalazi u nekom Između ideje i osjetilnog, a spoznaja ideja preuzima vodstvo nad životom u javnome kao i u privatnome.

Nietzsche nastavlja: »2) Istinski svijet, nedohvatljiv za sada, ali obećan za mudraca, pobožnog, krijeposnog ('za griješnika, koji čini pokoru') ...«

To nije više karakterizacija same Platonove filozofije, nego kršćanskog platonizma, što tvori drugi stadij povijesti ideje. Mijena od Platonove filozofije prema kršćanskom platonizmu sastoji se u tome, da se istinski svijet iz okružja ovdje i sada uklanja u onostranost. Istinski svijet je u ovom životu nedohvatljiv, ali on ostaje u odnosu s njim: On je mudrome, pobožnome, krijeposnome obećan. Ova mijena od Platona k platonizmu, prepoznata u takvoj jasnoći prvi puta po Nietzscheu, preobražava i način ljudskog bitka. Cjelokupni ljudski život postaje pukom ovostranošću, istinski pak svijet u ovome životu nedohvatljivom, ali obećanom onostranošću. Sada se za čovjeka radi o tome, da gradi na obećanom, da ga čvrsto drži i da se oslanja o njega kao na ono mjerodavno za svo ponašanje, to jest da vjeruje. Istinski svijet odsada je svijet u koji se vjeruje kao u obećano i kojem se u povjerenju spram obećanog čovjek nada. Čovjek se nalazi sada u jednom Između sadašnjeg, ništavnog, nepravog, zemaljskog svijeta i svijeta što je u ovome životu doduše nedohvatljiv, ali je obećan, i kojem se u povjerenju spram obećanog on nada Odnos spram istinskog svijeta ne ispunjava više spoznaja, nego je on prepušten nadi, što potječe iz vjere u obećano. Da nada od Grka tako skeptički prosuđivana, preuzima vodstvo nad ljudskim opstankom, bitni je rezultat kršćanskog platonizma. I pokazat će se da ovaj platonizam, iako prikriven do neprepoznatljivosti, ostaje posvuda važiti gdje se ljudski život u cjelini utemeljuje na nadi. Od kršćanskog platonizma iziskivano samodistanciranje od vlastitog, zemaljski prirodnog, osjetilnog sopstva, daje pak ujedno da se supojavi jedna rafinirana dvoznačnost svim ponašanjima: sudjelovanje u ovostranosti sa suzdržanošću, ono posvuda-nazočan-biti uz otvorena stražnja vrata, mijena stajališta već prema potrebi, pribavljanje važnosti zemaljskim uvjetovanostima čovjeka, tamo gdje se traži bezuvjetna odluka, pozivanje na savjest i »volju božju«, gdje su umni razlozi u pitanju. I ova je pojava platonizma jedan od realiteta suvremenog svijeta.

»3) Istinski svijet, nedohvatljiv, nedokažljiv, ne da se obećati, ali već kao mišljen neka utjeha, zaduženje, imperativ.«

Ovaj odsjek obilježava platonizam u njegovu novovjekovnom obličju, nošen od slobodnog, jer samo još na vlastitom zakonodavstvu uma, koji se utemeljuje za sebe samoga, kako se on manifestira u filozofiji Kanta. Nadosjetilni svijet nalazi se izvan sve iskušljivosti i dokažljivosti, to znači s onu stranu sve spoznatljivosti; on je prezentan ljudskome umu jedino u misli, kojoj se ne da dodati objektivna realnost. Ali praktički um zahtijeva priznavanje njegova postojanja, jer samo postav jednog inteligibilnog svijeta može samo zakonodavstvu uma pružiti ratio essendi. Prema samodanome zakonu djelujući um u čovjeku jest ono jedino bezuvjetno i zbog toga slobodno unutar osjetilnog svijeta što je postao predmetom prirodo-znanstvene spoznaje zakona, i u kojem postoji samo ono uvjetovano. Istinski svijet, u kojem i iz kojeg je čovjek jednom živio, uzmakao je u nespoznatljivost, ali čovjek je zadužen, da ga misli kao postojeći, jer jedino ova misao može priskrbiti temelj slobodnom samoodređivanju čovjeka pomoću praktičkog uma. Otuda Nietzscheova dodatna primjedba: »Staro sunce u temelju, ali kroz maglu i skepsu; ideja postala sublimna, blijeda, nordijska, königsberška«.

Oba slijedeća odsječka prikazuju samozadaću platonizma i njegovo ukidanje i odstranjenje:

»Istinski svijet — nedohvatljiv? Na svaki način nedohvaćen. A kao nedohvaćen i nepoznat. Prema tome ni utješan, izbavljujući, obavezujući: na što bi nas nešto nepoznato moglo obavezivati? ...«

Ovaj odsjek karakterizira fazu nakon kraja vladavine njemačkog idealizma u 19. stoljeću. čovjek se više ne upušta u pitanje o dohvatljivosti istinskog svijeta, nego ustanovljuje njegovu nedohvaćenost kao osnovnu činjenicu. Ono što nije dohvaćeno pomoću spoznaje, ostaje nepoznato. Ono nepoznato ne može nas iz svijeta činjeničnog zbivanja ni osloboditi do bezuvjetnog stajališta, ni na bilo što obavezivati, a isto tako ono ne jamči nikakav utješni izgled u drugi, istinski svijet. Ono nepoznato ne izaziva nas ni na kakvo zauzimanje stava, ni na kakvo Da, pa čak ni na neko Ne. Život naprotiv valja utemeljiti na onome, što je jedino predmet spoznaje: na činjenici ustanovljenoj i u njenoj činjeničnosti osiguranoj od znanosti kao na jedino mjerodavnom i obaveznom. Znanstveni pozitivizam svečano nastupa, što onda sebi u najnovije vrijeme pokušava pomoću teorije znanosti i logike istraživanja priskrbiti svoje pseudofilozofijsko legitimiranje.

»5) 'Istinski svijet' — ideja, što ničem više ne koristi, pogotovu pak više ne obavezuje, — beskorisnom, suvišnom postala ideja, prema tome opovrgnuta ideja: odstranimo je!«

Ako istinski svijet nije više čak ni obavezujuća misao, onda ni ljudski opstanak neće ni na koji način biti njome pogođen. On je nešto posve nedjelotvorno i zato nezbiljsko, dakle nebivstvujuće. Nečem što se drži za bivstvujuće, a što se ispostavlja kao nebivstvujuće, odgovaramo mi tako, da ga upravo proglasimo nebivstvujućim. Ovaj proglas ništavnosti nadosjetilnog svijeta ideja ne nosi samo Nietzscheov potpis.

Ovdje ćemo se zadržati, time što Nietzscheov put u njegovu vlastitu filozofiju ne slijedimo dalje. Jer sada smo dohvatili povijesno mjesto, na kojem mišljenje u utopijama može postat vidljivo prema izvoru i načinu biti. Razmislimo naime o položaju, u kojem se čovjek nalazi nakon otklanjanja nadosjetilnog svijeta: istinski svijet ideja, što je ljudskom životu naznačivao ciljeve i staze, proglašen nebivstvujućim; svijet bivanja pripušten kao jedina realnost, doduše u svojim zakonomjernim tokovima učinjen proračunljivim i sve više i više podvrgavan kontroli uma što sve obračunava; od otkrića elektronskih računara na bazi kibernetike i procesi društveno-političkog života na svim njegovim područjima bivaju podvrgnuti upravljanju. Inteligencija i volja čovjeka, sjedinjeni u pojmu radne snage, stoje pod zahtjevom besprestanog pojačavanja sebe samih. Ali zašto se zbiva ovaj proces što čovjeka izaziva na stalno sebe nadmašujuća dostignuća, ostaje nepoznato. Nakon odlaska nadosjetilnog svijeta u nedjelotvorno, nezbiljsko i ništavno širi se neka opća besciljnost i besmislenost, što se skriva iza procesa što sebe neprestano ubrzava. čovjek se nalazi usred dvostrukog ništa, nebitka ništavnim poslatog nadosjetilnog svijeta i onog ništa beseiljnosti i besmislenosti svijeta bivanja što se još jedini dopušta kao bivstvujući. Posljednja mogućnost, da se čovjek održi u takvome Između, to jest posljednja mogućnost platonizma nakon odstranjenja nadosjetilnog svijeta, čime on sam sebe preživljava, jest mišljenje što izmišlja utopije. To sada valja pokazati:

Utopijsko mišljenje sjedinjuje u sebi sve momente iz povijesnih stadija, koje je ono nadosjetilno prošlo u toku svoje povijesti. Od Platonove ideje preuzima ono izgled nekog čistog bitka što nije zamućen nikakvim Ne i Ništa u slici životnog stanja čovječanstva, oslobođenog od svih životnih prinuda i nuždi, svih protivurječja, nepravednosti i nesloboda, ali bez mogućnosti utemeljenja u istinskom bitku, dakle ne kao nešto, što bi konačno ipak valjalo dohvatiti, nego s imanentnim određenjem, da tok ljudskog života nikada k njemu ne dospijeva, dakle nihilistički preobražena ideja Platona. Od kršćanskog platonizma preuzima utopijsko mišljenje nadu, pa ipak tako, da se nada ne temelji na nekom obećanju, ne na nekoj vjeri, nego jedino i samo na faktu samog čovjeka što se nada u budućnost. Nada je primarno utemeljena uvijek u onome tko se nada (u kršćanskom platonizmu u vjeri onoga, tko vjeruje u obećani onostrani svijet). Zbog toga unosi onaj tko se nada sebe samoga u ono čemu se nada i sad sadašnjost vidi očima nade. Otuda ono afektivno i agresivno, ono ražešćeno, što je nadi svojstveno, i to istom onda i pogotovu, kada se spas samog čovjeka postavlja na nadu. Utopije nisu također nešto, u čije se ozbiljenje nada može nadati; jer one su štaviše, kao u ono ništavno preobražene ideje, ono što nigdje i nikada ne bivstvuje. One su tu samo zato, da nadanje održe u toku, time što prikrivaju besciljnost i besmislenost zbiljnosti bivanja, čiji bi neprikriveni izgled ugasio nadanje. Utopije, idealne predodžbe o nigdje i nikada bivstvujućem, u skladu sa svojim imenom, imaju kao jedini moment realnosti nadu čovjeka koji se nada u potpunoj neodređenosti, na taj način, da one nadanje održavaju u kretanju i djelotvornosti te su u tom pogledu nešto djelotvorno i utoliko zbiljsko. Zbog toga čovjek nalazi neku utjehu u tome što sebi izmišlja utopije, štaviše, on sebi zadaje tvorbu utopija kao obavezu, da bi nadanju dao potieaja. Ovaj pak momenat preuzima utopijsko mišljenje od novovjekovnog Kantova platonizma.

Zadržimo li različite metafizičkopovijesne momente zajednički u vidu, tada se utopijsko mišljenje može ovako omeđiti: Ono je pojava evropskog nihilizma koji prikriva sebe sama, naime platonizma koji preživljava svoju vlastitu propast, što nihilizam, što ga nakon otklanjanja nadosjetilnog svijeta on sâm predstavlja, prekriva i skriva pomoću ništavne idealne predodžbe o nekom čovječanskom životnom stanju, kako bi održao budnim puko nadanje u budućnosti. Ovo određenje potrebuje ipak slijedeću nužnu nadopunu: Utopijsko mišljenje ostaje uvijek unatrag vezano na sadašnju zbiljnost kao jedinu realnost, u kojoj ono sad očima nade traga za znacima, što bi nadu mogli potvrditi i ojačati. S tom namjerom služi se ono prije svega kritičkim analizama sistema modernog društva. Ono prima filozofiju revolueionarnog soeijalizma kao saveznika — za ovoga fatalno savezništvo, budući da ga ono dovodi u opasnost jednog utopijskog socijalizma.

Uopće je utopijsko mišljenje, jer ono kao realnost poznaje samo sadašnje zbiljsko, prinuđeno, da se aranžira drugim načinima mišljenja i drugim nastojanjima, iz čega onda proizlaze mnogostruke forme utopijskog mišljenja, na koje neka u orisu bude još ukazano. Utopijsko mišljenje nastupa:

1) kao naivni utopizam, koji, ma kako isprazan, smatra utopiju budućnošću kojoj ima da se nada, dakle ipak nekom realnom mogućnošću. On može upravo uslijed svoje naivnosti postati opasan, jer on, priznavajući kao instaneiju jedino utopiju kojoj ima da se nada, zapada u opasno sljepilo za faktički moguće;

2) kao reflektirani utopizam, što utopiju kao utopiju, unaprijed progledava kao ništavnu idealnu predodžbu, ali njeno postavljanje čini obavezom, da bi nadu u budućnost održao budnom. Prikriveni nihilizam, ono ne-htjeti-vidjeti to što jest, slabost je ovog reflektiranog utopizma, a iz nje proizlaze njegova afektivnost i agresivnost, žešćenje što prelazi u intoleranciju, što sebi uzima za pravo kritiku svega i svačega, ali nije spremno da sebe samo izloži kritiei.

3) Reflektirana utopija doživljava još i slijedeću pažnje vrijednu preobrazbu: Moderno kapitalističko društvo može pomoću manipulaeije tako sputati svijest, da čovjek čak nije više u stanju spoznati svoj zbiljski položaj. Stoga potrebuje ono utopiju koja izvlači mišljenje iz njegove zapletenosti u postojeće odnose i tako ga istom oslobađa za spoznavanje. Kao što je nekad čovjek tek pomoću odvraćanja od osjetilnog svijeta bivanja i pomoću izgleda na ideje mogao spoznati svoj položaj, tako danas projekt utopijâ oslobađa čovjeka za spoznaju njegova zbiljskog položaja. Ovo utopijsko mišljenje ostaje vezano uz cjelokupnu duhovnu predaju i pokušava njoj izmamiti sve za mijenjajuće svladavanje sadašnjeg stanja. Projekt utopija. uključuje temeljito poznavanje i usvajanje tradicije. Tako je u svakom slučaju Herbert Marcuse razumio i tumačio Heideggerov povratak predaji i njenim izvorima.

4) Utopija može nastupiti kao sredstvo samozakrivanja samoodnošajne volje za moć, kao legitimacija terora, koji se javlja kao opravdan, time što prije svega treba izboriti pravedno, slobodno stanje života: uništenje svih sloboda za volju slobode koju tek treba ozbiljiti.

5) Utopija poriče svoj vlastiti karakter, najrafiniranija forma utopijskog mišljenja, što ulazi u sjedinjavanje s marksističkom filozofijom, pomoću kojeg obje postaju gotovo takve da se ne daju razlikovati. To se zbiva na slijedeća način: Ponajprije valja bespoštedno provesti ekonomsku revoluciju, pri čemu se način ljudskog bitka u bitnome još ne mijenja; kada se ekonomska revolueija u svakom pogledu dovede do kraja, tada će se najednom, u nekoj neodređenoj budućnosti, čovjek preobraziti, te će se uspostaviti slobodno stanje života. No sada (a uvijek je sada) valja sve bitne snage čovjeka koncentrirati na ono ekonomijsko. Što se ovdje zbiva, jest stabiliziranje i porobljavanje čovjeka onim ekonomijskim, definitivno učvršćenje njegove ekonomske ovisnosti pod isprikom, da se čovjek oslobodi od ekonomijskih prinuda. To je krajnje, teroristički-ciničko izobličenje utopijskog mišljenja. I njegov glavni reprezentant služio se terorom i razumio se u cinizam kao nitko drugi.

Izmišljati sebi utopije možda je bezazleni posao fantazije što tetura u nezbiljskom. Drugačije stoji s mišljenjem u utopijama, ako ono određuje ljudsku svijest. Od njega dolaze opasnosti, koje samo utopijsko mišljenje nije kadro vidjeti, jer se ono kreće u nepoznavanju svog metafizičkopovijesnog podrijetla. Ali najopasnija je opasnost ona,koja sebi samoj kao opasnost ostaje skrivena. Obrnuto postoje opasnosti, čije otklanjanje počinje već time, što se mi misleći izlažemo njihovu pogledu. Možda utopijsko mišljenje u skladu sa svojim podrijetlom spada u tu vrstu opasnosti. Ako se ono tako odnosi, onda bi mišljenje što živi od snage apstrakeije bilo adekvatno sredstvo, da se ta opasnost spozna i da se njome ovlada. To mišljenje je nekoć nosilo i danas još nosi ime filozofija.