Napisano: 1974.
Izvor: ''Alcune questioni per la discussione sull'organizzacione'',
interni dokument BR iz 1974. godine. Preveden iz knjige Giannino Guiso, Aldo
Bonomi, Franco Tommei (a cura di): Criminalizzazione della lotta di classe,
str. 340-347.
Online verzija: Marksistička internet arhiva (marxists.org)
2006
Transkripcija/HTML: Milan
Đurić / Stevan
Gostojić
''Politička borba izmedju klasa ne može se više razvijati bez jasno odredjene vojne sposobnosti''.
Iz ovog uvjerenja rodjeno je u novembru naše opredeljenje za nastavak izgradnje oružane proleterske avangarde.
Kriteriji koje smo ugradili u osnovu tog razvoja već su poznati, ali ćemo ih rekapitulirati:
• Izvorište novog revolucionarnog poglavlja su političke avangarde radničke klase velikih tvornica, industrijskih i metropolitenskih polova;
• U izgradnji oružane revolucionarne avangarde kretali smo se polazeći od političkih potreba tog revolucionarnog sloja;
• Pod oružanom avangardom nismo podrazumijevali oružano krilo nenaoružanog masovnog pokreta, nego njegovu najvišu točku ujedinjavanja, njegovu perspektivu vlasti. Oružana avangarda je dakle, od svog postanka REVOLUCIONARNA VLAST eksploatiranih klasa koje se bore protiv sistema, za formiranje komunističkog društva i države;
• Premda se oružana proleterska avangarda radja u najstrožoj tajnosti, ona se ne odriče razvoja po unutrašnjim linijama snaga u području radničke autonomije.
Pitanje tajnosti se u realnim terminima postavilo tek nakon 2. maja 1972. Sve do tada bili smo zapleteni u situaciju semilegalnosti, pa se na nju gledalo više u taktičkim i defanzivnim aspektima, nego u strateškom domašaju.
Osim toga, postojala je predrasuda koja je ''klandestinost'' suprotstavljala ''masovnoj liniji'' i usporavala razvoj svijesti. Razjarena ofanziva vlasti protiv organizacije je 2. maja izbrisala svaku sumnju u činjenicu da je tajnost neophodan uvjet za održanje jedne ofanzivne političko-vojne organizacije koja ima djelovati unutar imperijalističkih metropola.
Tako smo 2. maja započeli s izgradnjom oružane proleterske avangarde, polazeći od najhermetičnije tajnosti. No, kao što smo kazali u prvoj točki, uvjet tajnosti ne sprečavaju da se organizacija razvija po unutrašnjim linijama snaga u području radničke autonomije. Osim apsolutne tajnosti prema našem iskustvu se javlja još jedan uslov po kome borac, premda pripada organizaciji, djeluje ''u pokretu'', pa je stoga prinudjen da se pojavljuje i kreće unutar političkih formi koje pokret priprema u legalnosti.
Ovaj drugi tip klandestine borbe s političkog je gledišta u temelju izgradnje vezivnih točaka revolucionarne vlasti; s vojnog je gledišta on u temelju razvoja radničkih i narodnih milicija.
Djelovati ''polazeći od ilegale'' pribavlja odlučnu taktičku prednost pred klasnim neprijateljem koji živi sa izloženim ljudima i institucijama.
Ova se prednost potpuno anulira onda kada se tajnost shvaća u čisto defanzivnom smislu. Defanzivna koncepcija tajnosti podrazumijeva ili prikriva iluziju da će se sukob izmedju buržoazije i proletarijata in ultima analisi odigravati više na političkom nego na ratnom terenu, te da su tako vojni aspekti u osnovi samo aspekti taktike i pružanja podrške.
Ova pogrešna koncepcija je još uvijek prisutna unutar nekih ''autonomnih asembleja'', kao na pr. one iz Alfa Romea, kada se kaže: ''Smatramo da u ovom historijskom trenutku politička direkcija mora biti u potpunosti odgovorna pred masama, premda razvija funkcionalne modele klandestinosti neophodne za održavanje revolucionarne organizacije.''
No, svima je jasno da se, kada se kaže ''politička direkcija mora biti odgovorna pred masama'', tu brka pojam ''legalne organizacije'' s pojmom ''priznate organizacije''. Tako se politički problem (biti priznata direkcija), uzima kao organizacioni (biti legalna organizacija). A završava se u nerazumijevanju da se može biti ''priznata direkcija'', a da se ne bude ''legalna organizacija''.
Problem rata, aktualnosti oružane borbe shvaćene na način proleterskog zaokreta u krizi režima, nije problem obrane ugroženih političkih prostora, ''obrana demokracije''. Naprotiv, to je problem napada, oružane borbe za komunizam.
Naša organizacija se dakle, u toj perspektivi izgradjuje za rat pokreta. Ona je instrument inicijative usmjerene na to da buržoaziju potisne na teren odbrane sve većeg broja ciljeva koji su sve rašireniji u prostoru i sve raznolikiji po kvalitetu.
Upravo ta impostancija zahtijeva respektivanje dvaju principa koji su istovremeno i dvije praktičke prednosti: visoke mobilnosti i agilnosti struktura.
Visoku mobilnost moramo shvatiti kao sposobnost kontinuiranog mijenjanja točaka i frontova napada, tako da se neprekidno razbija opkoljavanje, ne postavlja nepokretna meta i tjera klasnog neprijatelja na vječno gonjenje.
Agilnost struktura medjutim, znači da u ovoj fazi rata kolone ne smiju trpiti uslovljenosti teških organizacionih struktura. Stoga teške instalacije, u mjeri u kojoj su neophodne, moraju biti pod direktnom upravom centralnog logističkog fronta.
Naše je gledište da uslijed historijskih i socijalnih karakteristika naše zemlje, oružanu borbu mora voditi organizacija koja je direktni izraz avangarde pokreta radničke klase.
Zbog toga u ovoj fazi moramo razviti gerilske akcije vezane uz političke potrebe te avangarde. Ukorijeniti oružanu borbu u pokret, u prvom redu znači navesti avangardu pokreta da direktno provodi oružanu borbu. Naša će vojna inicijativa morati biti sve više vodjena zajedno s narodom.
To znači da sve veći dio pokreta treba biti uključen u našu vojnu inicijativu.
Posebnu pažnju moramo posvetiti impostaciji odnosa izmedju organizacije i naroda, izmedju frontova i naroda. Ako je sada za masovni front problem odnosa izmedju fronta i naroda riješen s razvojem iskustva brigada, za ostala dva fronta trebat će uložiti veliki kreativni napor da bi se izbegla pojava tendencije ponavljanja koja nisu nužno opravdana s obzirom na različite zadatke i sredine.
I na masovnom frontu takodjer moramo uložiti veliki kreativni napor, kako bi BR stekle djelotvornu dimenziju lokalne revolucionarne vlasti.
Naše strateško opredeljenje za razvoj organizacije po polovima s organizacione točke gledišta implicira analogni proces rasta po kolonama.
Kolona je minimalna organizaciona jedinica koja reflektira, povezuje i posreduje u svojoj unutrašnjosti kako kompleksnost pola i njegovih napetosti, tako i kompleksnost organizacije, njenu stratešku impostaciju i političku liniju.
Kolone su kompleksne političko-vojne jedinice. One su stoga sposobne da djeluju na svim frontovima unutar jednog pola klase.
S političkog gledišta one se centraliziraju preko strateške direkcije i frontova.
S organizacionog gledišta su nezavisne i računaju na vlastiti aparat.
Formiranje novih kolona mora se odvijati putem partenogeneze, a ne agregacijom novih elemenata.
Sektorizacija je opći zakon revolucionarnog rata u metropoli. Ona je, takodjer, i jedan od osnovnih principa sigurnosti naše organizacije. Naše je iskustvo pokazalo da je onaj koji zanemaruje ovaj zakon ili ga ne primenjuje s apsolutnom strogošću, neminovno osudjen na uništenje.
Marighella: ''Moramo izbjegavati da svatko poznaje druge i da svi znaju sve… Svatko treba znati samo ono što se tiče njegovog posla.''
Che: ''… u uvjetima klandestinosti nitko, apsolutno nitko ne smije znati ništa osim onog što je najstrože neophodno i nikada ne smije govoriti pred nikim.''
U našoj je organizaciji nužno uspostaviti vertikalnu sektorizaciju (izmedju različitih instanci na svim nivoima) i horizontalnu (na kolone, frontove, brigade i medju drugovima iz jednog te istog organizma).
Potrebno je, medjutim, podsjetiti da ni najbolje sektorizirana struktura ne bi izdržala dugo bez zbiljske diskrecije militanata. Diskrecija je drugim riječima osnovno pravilo ponašanja gradskog gerilca.
Sektorizacija ne znači ''sektorizaciju političkih rasprava i svih informacija''.
Kako bi izbjegli ovu opasnost Egzekutivni komiteti (comitato esecutivo, CE) i pojedini frontovi, moraju garantirati i širiti praksu informativnih i političkih izvještaja i bilanci iskustava koje i u situaciji apsolutne organizacije sektorizacije omogućuju najširu političku raspravu.
Frontovi su nedavna aktivizacija našeg borbenog iskustva. Oni su bili izgradjeni da bi se odgovorilo na potrebu elaboriranja organizacije borbe na specifičnim političkim sektorima (na pr. velike tvornice, kontrarevolucija). Oni nisu uslužne strukture. Frontovi presjecaju i povezuju organizaciju vertikalno. Oni su stoga najpodesniji kanali za izvršavanje zadataka centralizacije političke debate. U ovoj fazi možemo potencirati tri fronta: front velikih tvornica, front borbe protiv kontrarevolucije, logistički front.
Front borbe protiv kontrarevolucije mora postavljati za cilj osvajanje isturenih položaja od strateškog značaja za njegovo postojanje, te izmedju ostalog: usavršavanje informativnog aparata, razvoj napada na državu već započet kampanjom Sossi i jedne linije ponašanja koja će afirmirati hegemoniju našeg strateškog diskursa nad snagama borbenog antifašizma.
Logistički front u prvom redu mora postojati. Kasnije su njegovi zadaci definirani potrebom usavršavanja i razvijanje logističkih struktura (baza, instrumenata, sredstava, dokumenata), vojnih (naoružavanja i vojne obuke), industrijskih (laboratorija) i pomoćnih (medicinske, legalne i skloništa).
Naša organizacija se oslanja na dva tipa snaga. Regularne i neregularne snage. Oba su bitna za naše postojanje, ali igraju različite uloge.
Regularne snage sastavljene su od najsvesnijih i najspremnijih kadrova koje je proizvela oružana borba. One su kompletno klandestine, a borci koji ih sačinjavaju su presjekli svaki vid veze s legalnošću. Naša praksa pokazuje da je bez regularnih snaga nemoguće stvoriti i izgraditi stabilne revolucionarne baze, kao što su kolone i frontovi. Stoga regularne snage imaju strateški karakter, a njihove osnovne zadatke definiraju potrebe održanja i razvitka frontova i kolona.
I neregularne snage – brigade ili ćelije – imaju strateški karakter, ali borci tih snaga žive u legalnosti. Njihova klandestinost je organizaciona ali ne i personalna. Taj položaj odredjuje limit njihove inicijative, pa ti ''objektivni'' limiti definiraju razlike u odnosu na regularne snage.
Radnici partizani iz neregularnih snaga vrše utoliko odlučniju funkciju ukoliko je razvijeniji gradjanski sukob. Oni imaju dva osnovna zadatka: zadobiti najširu narodnu podršku za organizaciju i izgraditi centre i vezivne točke revolucionarnih snaga.
S političkog gledišta nema razlike izmedju boraca regularnih i neregularnih snaga. I jedni i drugi sudjeluju u oživotvorenju generalne političke linije organizacije s jednakim pravima i obavezama.
Na početku naše historije jedna je grupa drugova kroz svoja revolucionarna opredeljenja, i u borbi, zadobila neospornu ulogu avangarde.
Taj historijski nukleus doveo je organizaciju dovde, iznoseći u najvećoj mogućoj mjeri svako fundamentalno opredeljenje, pobjede i poraze na diskusiju pred drugove iz regularnih i neragularnih snaga.
Danas je rastom organizacije i njenog uticaja, njene kompleksnosti i njenih političkih i vojnih odgovornosti taj historijski nukleus u stvari nedovoljan. Stoga se nameće potreba redefiniranja i proširenja cjelokupnog rukovodilačkog kadra organizacije.
Predlaže se drugovima na diskusiju formiranje revolucionarnih savjeta koji će prikupljati i iznositi sve težnje i revolucionarne energije sazrele na frontovima, u kolonama i neregularnim snagama.
TAJ ĆE SAVJET MORATI BITI NAJVIŠI AUTORITET B.R.
Tom će se savjetu morati priznati neosporna funkcija STRATEŠKE DIREKCIJE ORGANIZACIJE. On će formulirati opće orijentacije i političku liniju organizacije.
Osim toga svi će mu morati priznati:
• Pravo donošenja i provodjenja revolucionarnih zakona i propisa,
• Pravo sudjenja i primjene disciplinskih mjera u odnosu na one članove organizacije koji su se ponašali nekorektno i kontrarevolucionarno,
• Pravo odobravanja i revizije bilanci,
• Pravo i moć modificiranja struktura organizacija.
Savjet će se moći normalno sastajati jednom ili dva puta godišnje, i izvanredno, kad to bude tražila bar jedna kolona, front ili CE.
Za svakodnevno vodjenje organizacije on će nominirati CE.
CE ima zadatak rukovodjenja i koordiniranja aktivnosti frontova i kolona kao i izvještavanja o organizaciji u razmaku dva savjeta.
Egzekutivnom komitetu mogu se pripojiti i nukleusi ili pojedinci koji vode borbu individualno.
Za svoje djelovanje on odgovara direktno i isključivo savjetu koji ga nominira i koji ga može opozvati.
U CE moraju biti predstavljena tri fronta i to tako da se omogući efikasna centralizacija informacija i brzo provodjenje direktiva.
Sve vojne akcije općeg karaktera koje uključuju cjelokupnu organizaciju mot će odobriti CE.
U slučaju potrebe za donošenjem naročito značajnih odluka Egzekutiva se može poslužiti konsultiranjem s predstavnicima kolona.
CE je odgovoran za administraciju sredstava i nasljedja organizacije.
OBAVIJEST: ove bilješke nisu točka do koje se stiglo diskusijom o organizaciji, nego njena polazišna točka. Očigledno je da se one mogu modificirati i dopuniti. Diskusija o frontovima, kolonama i s neregularnim snagama mora, osim do finalne redakture, dovesti i do odredjivanja strateške direkcije.